Dugo nisam pisala tekstove za blog, predugo, rekla bih. Cela ova situacija me je zbunjivala,
terala ka drugim stvarima i možda sam malo i izgubila fokus. Ali ne može se zameriti, zar ne?
Šta me je to podstaklo da se ponovo dohvatim “papira i olovke”?
Pre par dana imala sam sastanak sa klijentima, i evo, i dalje razmišljam o tome.
Napravili su sjajan posao, porodični, koji traje već 20 i više godina. Brend poznat u svetu onih
kojima je ovakva usluga potrebna. I to ne lokalno, nego u celom regionu. Da bi došli do ovog nivoa
priznatosti, bilo je potrebno vreme, posvećenost, odricanje i ogromno znanje i iskustvo.
Upravo je to iskustvo i znanje ono što pravi razliku između njih i svih ostalih koji bi se usudili da krenu tim putem.
Onda se desila korona i sve je stalo.
Mnogi poslovi našli su se na rubu egzistencije zbog zatavaranja u kuće, zabrane kretanja, prekograničnih putovanja.
Posao o kome pišem je takav da nije bilo moguće sve prebaciti na online, a upravo ono što donosi
najviše prihoda zahteva ljudski kontakt u offline svetu. Klijenti iz inostranstva više ne mogu da dodju,
a domaćih klijenata nije dovoljno.
Jasno je da će cela ova situacija da traje duže nego što smo na početku mislili. Predugo da bi mogli da održe
postojeće stanje i mirno sačekaju par godina dok se stvari vrate na pređašnje tokove.
Posao je takav da će potreba za ovim uslugama samo rasti, bez ikakve bojazni da li će tržište jednog dana postati prezasićeno.
Sad se verovatno pitate zbog čega su oni tako posebni? Na žalost, danas toliko porodičnih poslova propada.
Posebni su jer traže rešenje!
Ne sede i ne žale se nad sudbinom koja je zadesila i njih i mnoge druge.
Da vidimo koje opcije postoje:
1. Gurati ovako dok ne dodju do ivice– neprihvatljivo, neodgovorno i nemoguće jer ivica nije daleko u ovakvim uslovima
2. Prodati posao – u njihovoj branši, na žalost, postoje krupni igrači koji ne igraju po pravilima. Prodaja ne bi bila fer,
a novčana kompenzacija ne bi bila ekvivalentna svemu onome što su uložili
3. Naći partnera – ne osećaju da bi te stvari funkcionisale, jer su potencijalni partneri upravo oni iz tačke 2. Verovatno bi
osnivači jednog dana izašli iz posla sa mnogo manje novca nego da su odmah prodali posao.
4. Razmišljati globalno odnosno franšizirati– zahteva trud i početno ulaganje, ali brend bi opstao i ostao u porodičnom vlasništvu.
Posao bi funkcionisao na više tržišta, daleko od “čeljusti svih krokodila iz ove naše male bare”.
Uloženo bi se vratilo od prodaje prve franšize.
Dugo smo razgovarali o svim opcijama i došli do zaključka da nema laganog puta u teška vremena i da ako žele da sačuvaju ono što su gradili moraju da posmatraju stvari izvan okvira naše zemlje. Svet već dugo ne funkcioniše lokalno, ali većini ovde to još uvek nije jasno.
Neznanje nas blokira i sprečava da pokušamo.
Kada franšizirate, Vas ne zanimaju lokalne prilike, zakoni, porezi itd u zemlji primaoca franšize.
To je briga i odgovornost primaoca franšize.
Vi prodajete ono što je najvrednije, a često ga zanemarujemo- znanje i iskustvo u poslu kojim se bavite i brend koji ste stvorili.
Zahvaljujući tome, kupac franšize neće praviti greške koje ste Vi pravili godinama, jer ima Vas kao mentora.
Uz pomoć i podršku, brzo će doći do nivoa kvaliteta koji Vi nudite i sve to pod Vašim brendom.
Verujte, ljudi su spremni da plate za sve ove “prečice” u preduzetničkom putu. Vaše je da sve to spakujete
u prodajni proizvod i stavite cenu. A kupac uvek postoji jer je tržište ceo svet!
Razmislite sada, šta Vas sprečava kada znate da je ovo moguće
da se trgnete i krenete da razmišljate globalno?